I u ovoj takmičarskoj sezoni 2018/2019 OK Borac se nadmeće u Prvoj odbojkaškoj ligi Srbije.
U susret jubileju odbojkaškog kluba Borac iz Starčeva razgovarali smo sa Jovanom Jovićem, predsednikom kluba.
Odbojkaški klub Borac ove godine puni 40 godina postojanja. Kako će biti obeležen jubilej?
Za obeležavanje tako velikog jubileja neophodne su opsežne pripreme. Prvo smo napravili spisak ljudi koji moraju biti tu ili u najmanju ruku moraju biti pozvani. Važno nam je da ne propustimo nekoga da pozovemo jer četrdesetogodišnja istorija svedoči da je bilo puno ljudi koji su zaslužni da dovde dođemo i slavimo jubilej. Planiramo da pripremimo i održimo svečanu akademiju na kojoj će se pričati o istoriji našeg kluba, o sadašnjosti i nekim planovima gde želimo da naš klub bude kada budemo slavili pedesetogodišnjicu. Svečana akademija će biti održana u adekvatnom prostoru, u zavisnosti od ljudi koji budu potvrdili da mogu da joj prisustvuju. Na svečanoj akademiji će govoriti ljudi iz našeg grada, ljudi koji su obeležili stvaranje odbojkaškog kluba i predstavnici Odbojkaškog saveza Srbije. Imamo fantastične odnose sa Gradskom upravom Pančevo i očekujemo da će nam na svečanosti biti gradonačelnik i ostali ljudi koji vode naš grad. Naravno, biće odigrane i utakmice koje će u stvari biti naš vremeplov.
Šta trenutno predstavlja najveći problem, ili najveći izazov, u funkcionisanju kluba?
Koliko god da je novac uvek problem i koliko god da se događa da zbog stanja u sportu uopšte, jako često nemamo novca za osnovne stvari koje se tiču takmičenja, mislim, da je ipak za nas najveći problem nedostatak škole odbojke, jer to govori o tome da li ćemo imati ili nećemo imati budućnost ovog kluba. Sa načinom finansiranja ne možemo računati na to da ćemo dovoditi i plaćati skupe igrače sa strane i na taj način ostvarivati uspeh. Moramo da se okrenemo sebi, moramo da u našoj deci pronađemo buduće reprezentativce i buduće šampione. S obzirom da je rad u odbojci s muškom decom godinama bio na marginama, zapostavljen jako je teško doći i do termina u salama da bi se omogućio neki početak i rad. U ovom trenutku imamo podršku iz nekoliko naseljenih mesta s teritorije Pančeva, imamo ljude koji su se pojavili kao entuzijasti, prvenstveno se sada ističu ljudi iz Omoljice koji su rešeni da se oformi nešto novo. Mi smo iz Starčeva uvek tu, čekamo i vapimo za takvom vrstom pomoći pa se nadam da ćemo uskoro i na tom polju imati šta pozitivno da kažemo a verovatno već i na samoj svečanoj akademiji na kojoj ćemo obeležiti godišnjicu kluba. Mi iz uprave kluba moramo da radimo više da ponovo ojačamo veze sa našim mestom. Zbog nedostatka dvorane u Starčevu utakmice igramo u hali na Strelištu i zato nismo baš “pred očima” našim Starčevcima pa kao da smo izgubili podršku.
OK Borac je jedan od retkih klubova s dugim kontinuitetom igranja u saveznom rangu. Dugi niz godina Borac je prvoligaš. Šta je recept za kontinuirani kvalitet?
Najveće zasluge za kontinuirani kvalitet imaju igrači. I treneri i uprava kluba su tu da isprate kvalitet koji igrači donesu i koji mogu da valorizuju kroz naš klub. Uvek smo imali domaće igrače, koji su bili kosturi, koji su nosili to. Ta pozitivna energija koja od njih dođe, taj osećaj pripadnosti i ono što oni na terenu pokažu kroz njihovu emociju, u stvari pokreće igrače koji dolaze sa strane koji imaju neki drugi motiv – za napredovanjem, drugačijim dokazivanjem ili motiv za zaradom. Gledajući naše igrače i emociju koju oni na teren donesu, oni se priključe svemu tome. Potrebno je biti veoma umeren u stremljenjima ka nečem većem zbog toga što ako se ne obezbediš dobro u rangu gde si, kada propadneš u rangu iznad, veoma često dolazi do toga da se klub raspadne jer mnogi ljudi koji su oko kluba gube interes da tu budu. Niko ne želi da učestvuje u neuspehu. Zbog toga smo uvek prvenstveno gledali da opstanemo, da napravimo jednu zdravu sredinu pa kad se sve to kroz jedan četvorogodišnji ciklus pripremi i napravi i omogući neka dobra baza, da probamo da napredujemo, uvek svesni da postoji šansa za neuspeh jer u većem rangu postoje neki drugi izazovi kojih mi tada kada dolazimo nismo svesni. Uvek smo spremni na to da se zadovoljimo onim što jesmo u ovom trenutku i da nam otprilike to bude zvezda vodilja – ne biti lošiji od ovoga što jesmo. Na taj način smo opstali u saveznim rangovima. Menjali su se nazivi tih rangova ali generalno u saveznom rangu smo jako dugo. Gledajući na sve ono kroz šta je ovo društvo prošlo, gledajući na to da smo klub iz naseljenog mesta, jako smo zadovoljni ovim što trenutno jesmo.
Mogu li ljubitelji odbojke očekivati da će Borac ponovo zaigrati u Superligi?
Naravno. I sigurno. Da li će se to desiti u mom mandatu ili nekom sledećem videćemo. Mi smo u prethodnih nekoliko sezona u dva navrata bili jako blizu. Uvek nas je bukvalno nekoliko poena delilo od povratka u Superligu i to je uvek bilo nešto što nas je teralo da nam srce zaigra. Koliko god da smo bili tužni što nismo uspeli to smo švatili kao potrebu da više radimo, da se bolje pripremimo, bolje organizujemo i da sledeći put kada dođemo u šansu da se borimo, budemo kvalitetniji i spremniji da kad uđemo u Superligu tamo i ostanemo.
Prošle godine navršilo se 20 godina od ulaska OK Borac iz Starčeva u Superligu, tada, još uvek, Jugoslavije. Prolazom u elitno nadmetanje pomerili ste granice mogućeg i dokazali da vera i umeće mogu više od bilo čega. Kako vi lično pamtite taj period?
Klub je tada bio odlično organizovan, uprava, treneri, igrači svi su radili, imali ambiciju i jasan cilj – napraviti čudo. Kao kruna je došla utakmica u Smederevu. Ja sam tada bio na tribinama sa svojom suprugom. Bilo mi je jako važno da ispratim to što se događa. Pamtim dobro tu utakmicu. Možda su to bili trenuci kada adrenalin najviše kola kroz krv, dok se sve lomi na terenu i navija sa tribina i dok čekamo da vidimo da li će se desiti. Mislim da u tom trenutku, osim nas iz Starčeva, niko drugi nije verovao u uspeh. Mi smo uvek bili samouvereni, uvek smo razmišljali da vredimo više nego što smo do tada pokazali. Trenutak kada je osvojen poslednji poen je bio takav da smo se gledali na tribinama i nismo znali ni šta da radimo. U jednom trenutku je prvo bio muk a onda smo svi počeli da skačemo, vičemo i navijamo. Ta utakmica je jedan od najlepših detalja u životu kada je u pitanju moj pogled na sport.
Preuzeli ste rukovođenje Borcem u njegovom možda i najtežem periodu. Šta vam je bio motiv?
Motiv za preuzimanje rukovođenjem kluba je bio to što su ljudi koji su tada bili u klubu i ljudi kojima je veoma stalo da on postoji, došli kod mene s informacijom da se klub nalazi u veoma teškom stanju i bukvalno je pred gašenjem jer ne postoje osnovne potrebe neophodne da bi funkcionisao. Klupska kasa je bila prazna. Nije bilo ljudi spremnih da se time bave. U tom trenutku Radovan Tucakov i Boško Kojić koji su vodili klub su bili sami na vetrometini, pokušavali su da donesu nešto klubu. Međutim to im nikako nije uspevalo. Iscrpljeni su bili od te borbe i švatili su da dalje tako ne ide. Pojavili su se neki bivši igrači kojima je stalo do kluba: Darko Tomić, Zoran Manić i još nekoliko ljudi koji su obećali da će mi pomoći ukoliko ja budem preuzeo klub i ukoliko budem raspoložen da se njime bavim na način da ga izvučemo iz krize i u najmanju ruku da ga zadržimo gde je u tom trenutku bio, a to je bila Prva liga. Bilo je teško, blokiran račun, nije bilo novca ni da uplatimo kotizaciju za sledeću godinu za takmičenje. Izborili smo se nekako. Tada u tom trenutku najveći doprinos u svakom segmentu dao je Darko Tomić. Kada pogledam s ove distance, imam utisak da on tog trenutka nije priskočio mi danas ne bismo postojali. Mali krug koji se tada stvorio oko Borca uspeo je da pokrene neke stvari i da baci malo drugačije svetlo, da vidimo da taj klub i dalje postoji, da postoji i svetlo na kraju tunela i sada mogu da kažem da smo uspeli. Bilo je jako teško ostati u Prvoj ligi.
Koliko ste zadovoljni postignutim u poslednjih šest godina?
Za ovo vreme koliko sam ja u klubu dva puta smo mislili da nemamo dovoljno kvaliteta i da nećemo uspeti da opstanemo. U ovom obliku se nikada ranije nisam bavio sportom, nisam bio predsednik niti učestvovao u radu nekog kluba i bilo mi je teško da odlučim koji je to sledeći korak koji je potrebno napraviti. Nisam mogao da učim onoliko brzo koliko je trebalo brzo donositi odluke i sigurno sam kao predsednik kluba najodgovorniji za neke pogrešne odluke koje su se dešavale u međuvremenu. Mi ih sada znamo. Svako ko posle mene bude došao da vodi klub dobiće jasne informacije o tome koje su to greške koje smo pravili. Na svu sreću nisu nas koštale toliko da klub padne, da posrne. Ostali smo u Prvoj ligi. Pretprošle godine smo uspeli da igramo baraž da pokušamo da uđemo u Superligu. To nas je i održalo, stremili smo ka nečem boljem. Švatili smo da je u većem delu, barem četiri godine od prethodnih šest, igrački ekipa bila mnogo spremnija da se uhvati u koštac s onim što je čeka nego mi iz uprave. Mi smo, pokušavajući da spasemo šta se spasti može, pomalo i lutali. Taj sportski deo ekipe je bio sigurno bolji nego ovaj koji se tiče uprave. Mislim da smo sada došli do egala, da smo se dovoljno izdigli da možemo da kažemo da smo na nivou sportskog dela koji je zadržao ono što je bio. U nekoliko navrata je pokazao da možemo da pobedimo i velike ekipe. Na sreću i ove godine imamo ekipu koja je vrlo konkurentna. Daleko smo od nečega što se zove ispadanje. Naprotiv, verujemo u ove momke koji danas igraju za Borac. Znamo sigurno da ćemo se ponositi s njihovim učinkom. Da li će to biti dovoljno za borbu za ulazak u Superligu ili ne ove godine, ne znamo, ali ako ne bude ove, sledeće će biti sigurno.
Na slici: Jovan Jović, predsednik OK Borac, Starčevo (foto: I. Jović)
Koji period biste nazvali zlatnim periodom Borca?
Postoji nekoliko stvari koje se mogu karakterisati kao glavnim i zlatnim periodom. Ipak, mislim da koliko god možda to zvučalo i patetično, onaj pravi zlatni period bio je u vreme ludog entuzijazma, u godinama kad je klub osnovan, kada su se oko kluba okupili ljudi koji nisu ni znali šta je odbojka i koji su se bavili fudbalom. Govorim o Bošku Kojiću i pokojnom Živanu Angelinu, o nastavnicima i profesorima u školi, o ljudima koji su se bavili svojim biznisima ali su bili uz Borac i trudili se da nešto novo kod nas zaživi. Bez obzira na rezultate koji su kasnije postignuti, prednost bih ipak dao tom vremenu, jer to je temelj a bez temelja kuća ne može da se sagradi.
Koji ljudi su dali najveći doprinos u razvoju odbojkaškog kluba Borac u poslednjih 40 godina?
40 godina je dug period i nemoguće je sve pomenuti a ne želim da se o nekoga ogrešim, zato ću pomenuti ljude koji su odbojkašku zarazu posejali u Starčevu. To su svakako Živan Angelin i Boško Kojić koji su od jedne sportske sekcije koju su vodili napravili ozbiljan klub, učestvovali u svim njegovim transformacijama i promenama na putu do uspeha. Miroljub Babić, nastavnik fizičkog u osnovnoj školi, Milan Tintor koji je predavao srpski a koji je toliko voleo odbojku da je o tom sportu pričao s decom na časovima srpskog. Odbojkaški klub Borac, osim iz Superlige, nikada nije ispadao iz lige. Bilo je raznih transformacija, ali je Borac ili igrao u jednoj ligi ili napredovao.
U jednom periodu Borac je imao i žensku odbojkašku ekipu. Koliko je realno očekivati da se ponovo pokrene i ženska odbojka u Starčevu?
U Starčevu u osnovnoj školi danas postoji rad sa devojčicama. S obzirom na to da u Pančevu funkcionišu “Odbojka 013” i ženski odbojkaški klub Dinamo, i u jednom i u drugom slučaju to su ljudi koji se veoma ozbiljno bave ženskom odbojkom, ulazak u žensku odbojku na način da oformimo klub koji će se takmičiti, u ovom trenutku nije baš realan. Ukoliko vidimo da sa radom sa devojčicama u osnovnoj školi možemo da pomognemo popularizaciji i nekom napretku ženske odbojke. Ako sa ljudima koji vode dva najuspešnija ženska odbojkaška kluba u Pančevu budemo napravili dogovor da njima znači da imaju još jednu ekipu sa kojom će se u određenim uzrastima takmičiti, da bi deca imala više utakmica, više interesa za razvoj i za igranje odbojke, Borac će to učiniti.
Od samog osnivanja OK „Borac” je vodio računa o svojim mlađim kategorijama. Kakva je situacija danas i koje selekcije postoje sada u OK Borac?
Bolna tačka i bolno pitanje. U ovom trenutku odbojkaški klub Borac gotovo da nema mlađe selekcije. Rad sa mlađim selekcijama je bio zapostavljen i za to smo krivi mi sami. U nekoliko godina kada smo jurili uspehe i kada su dolazili igrači sa strane, rad sa mlađim selekcijama je zapostavljen. Muška deca danas se jako teško odlučuju da igraju odbojku. Koliko god da smo pronalazili decu koja su ekstremno talentovana za odbojku i pokušavali na to da im skrenemo pažnju, oni se okreću popularnijim sportovima. Sada su to košarka, fudbal, rukomet…, odbojka je bez obzira na sve uspehe naše reprezentacije bila manje promovisana kroz medije i toj deci nedovoljno interesantna. Mi smo prekinuli rad s mlađim kategorijama, izgubili kontinuitet i to je sada jako teško. Pokušavamo da dogovorimo s ljudima iz grada da nam se omogući da dobijemo termine u nekoj školi u gradu gde bismo pokušali da radimo s decom. Klub smo koji bez svog podmlatka, bez igrača koji će dolaziti iz naših mlađih kategorija, ne možemo da očekujemo veliku budućnost. Možemo da se okarakterišemo kao siromašan klub, ali ponosan i ne možemo da računamo na to da ćemo veliki kvalitet dobijati sa strane i plaćati igrače koji će igrati za Borac. Želeo bih jednog dana da vidim Borac u Superligi i da na terenu, u prvoj postavi, u prvih šest igrača budu naši mladići, iz Starčeva i s teritorije celog Pančeva i okoline. Imamo Bavanište kao rasadnik dobrih igrača. Tamo se dobro radi. Mislim da imamo prijateljske odnose sa svim klubovima i ljudima koji rade u odbojci i bez te baze i bez baze koju mi sami treba da napravimo, mislim da će Borac teško funkcionisati u budućnosti i teško zadržati mesto na kojem je sada.
Retko koji klub može da se pohvali tradicijom dugom četiri decenije. Kako zamišljate odbojkaški klub Borac u narednih 40 godina?
Kako pored uspešne poslovne karijere i hobija, uspevate kvalitetno da se bavite i Odbojkaškim klubom Borac?
Uspeh koji ja vidim kada je Borac u pitanju to je što smo konsolidovali finansije i sa ponosom mogu da kažem da u ovom trenutku klub gotovo da nema dugovanja. Okrenuti smo ka stvaranju uslova da igračima bude bolje. Osnovna stvar u ovoj priči je podrška našeg grada i zahvaljujem im se još jednom na podršci koju imamo. Potpuno smo sigurni kada bude bolje i kada bude moglo više toga da se dodeli sportu da ćemo i mi adekvatno tom višku dobiti onoliko koliko zaslužujemo. Vremena za bavljenje klubom uvek ima zato što je to ljubav. Moj hobi, fotografija, ostala je u domenu ljubavi. Nastaviću da volim fotografiju i odbojku. Borac je nešto što je u srcu i na kojoj god poziciji budem, i kada sam predsednik kluba i kada ne budem više predsednik, ukoliko klubu bude potrebna pomoć, ja ću biti tu.
Svi smo ranije čitali mnogo puta da je Borac odbojkaško čudo. Nisam siguran, ali čini mi se da je prvi to rekao novinar Aleksandar Živković, koga smatram hroničarem našeg kluba koji nas prati i zabeleži sve ono što bismo mi možda zaboravili. Međutim, sada Borac ne bih gledao kao odbojkaško čudo. Predugo trajemo da bismo sebe mogli da zovemo čudom. Ono što bi Borac trebalo da bude u narednih 40 godina jeste da bude klub koji će oko sebe okupljati dobre ljude koji će od naše dece stvarati druge dobre ljude a zatim i dobre igrače. Borac treba da bude mesto gde će se deca učiti pravim vrednostima kako u sportu tako i u životu. Kao takav može da ima veliku budućnost u smislu da donosi vrlo važne stvari za odbojku u Srbiji, da bude vesnik novih stvari. Ono što je dokazano i kroz našu odbojkašku istoriju, siguran sam da na ovim našim prostorima ima sasvim dovoljno dece koja umeju da se posvete i da rade. Želeo bih da u sledećih 40 godina iz Borca bude barem 10 reprezentativaca koji će pronositi slavu našeg grada, našeg naseljenog mesta i našeg kluba.
Kako pronalazite slobodno vreme za Borac?
Teško je pronaći vreme, pogotovo sada kada zbog posla kojim se bavim često putujem i često sam odsutan. Teško je voditi klub putem telefona, vibera, video veza ali imam jako veliku podršku u Zoranu Maniću koji u ovom trenutku završava one najteže zadatke, bavi se papirima, licenciranjem. Uvek sam siguran da su sve prijave poslate na vreme, da nećemo otići na utakmicu a da je igračima istekao lekarski pregled, da će prevoz za igrače stići na vreme. To su stvari koje on obavlja. To je Sizifov posao, a Zoran Manić taj kamen za sada vrlo uspešno gura.
Šta biste za kraj razgovora voleli posebno da naglasite našim čitaocima?
"Borac" mora da funkcioniše. "Borac" je od čuda prerastao u instituciju. Važno je da svi oni koji ovaj intervju budu čitali, na kraju švate da sam ja imao sreće što u ovoj četrdesetoj godini vodim klub. Jako je važno da niko od nas ne može da bude iznad institucije. Moramo da svi švatimo da smo tu da napravimo sve što je potrebno da Borac funkcioniše i živi i da se ne ukalja ime te institucije. Ja sam samo jedan od mnogih koji su vodili Borac. Svi prethodnici su doveli do toga da ja mogu sada da budem ovde i govorim o Borcu. Da nije bilo njih ja ne bih imao o čemu sada da pričam. Da smo borci, jesmo. Da ćemo ostati borci - hoćemo. Da ću se potruditi svim silama i svojim znanjem da svom nasledniku ostavim klub u boljem položaju nego što je bio i da mu pomognem koliko god je u mojoj moći da on i dalje unapredi ovaj klub, to je sigurno. Onog trenutka kada švatiš da te nešto pretiče, treba da pustiš ljude koji su vičniji i koji mogu odatle da nastave dalje. Čekam da dođe taj trenutak.