Sve je manje i ljudi koji vladaju starim tehnikama tkanja, veza, bojenja, korišćenja različitih materijala... bez kojih je svaka izrada nošnje nezamisliva. Usled mnogih seoba i zajedničkog života sa raznim narodima tokom vekova u Banatu, nošnja banatskih Bugara dobila je na raznolikosti i pretrpela uticaje zavisno od oblasti u kojoj su se pojedine grupacije pripadnika ove etničke zajednice nastanile.
Stručnjaci ističu da je posebno ženska odeća iz Vinge poprimila neke detalje nošnje od Mađara i Nemaca i Rumuna, dok su stanovnici Bešenova ostali tradicionalniji pa njihova odeća nosi najviše odličja severozapadne Bugarske.
Svetlana Nikolin, izvršna direktorka Centra “In Medias Res” u svom istraživanju o životu Bugara Palćena objavljenom u časopisu “21. vek” kaže da u srpskom delu Banata ženska nošnja dobija više urbani karakter ali ne manje zanimljiv i lep.
Bogata je vezenim detaljima - naročito belim vezom i čipkom kojima se ukrašavaju raskošne duge suknje, podsuknje i bluze. U narodnoj nošnji iz rumunskog dela Banata ističe se minuciozan rad sa sitnim šljokicama koje se na poseban način prišivaju, jedna uz drugu, na većim površinama pregača - kecelja, zatim bogati vezovi na prednjem delu kratkih prsluka, raskošne bluze sa čipkama i kao posebna vrednost tu su jedinstvene ženske kape i marame koje svojim ukrasima podsećaju na prave krune, objašnjava Nikolin.
Muška nošnja je sasvim jednostavna, svedena, sa malo ukrasnih elemenata, lepim vezenim košuljama, dužim prslucima i za razliku od ženske odeće prebogate koloritom, uglavnom tamnih boja sa ređim ukrasnim detaljima.
Osnovni delovi palćenske nošnje koji su se koristili za ukrašavanje glave bili su za decu kape, često ukrašene i izvezene; devojke su vezivale marame, najviše žute boje, mlade žene stavljale su „činar“ – ukrasni peškir, i takođe žutu maramu dok su starije žene, pored već uobičajnog prekrivanja kose maramama žute boje, vezivale i marame na poseban način, takozvanim maramama „sa krajem“.
Za svakodnevnu dečiju i devojačku upotrebljavalo se „skumanče“ - vrsta duže košulje, dok se nedeljom i svečanijim prilikama oblačila košulja sa širokim rukavima, često ukrašena belim vezom ili čipkom, napravljena od platna najčešće u beloj boji. Rukavi su se šili na „klin“, u obliku slova „V“, što je davalo raskošniji i bogatiji izgled odeći.
Preko grudi žene su stavljale deo „nadgrudina“ skrojen u obliku koji podseća na „portiklu“ od finog materijala, obično deblje svile ili pliša, kojima su se dodavale sitno nizane šljokice, perlice ili vezeni floralni motivi.
Pojas je bio sastavni deo nošnje i izvirivao je ispod crnog prsluka, jedne vrste dužeg jeleka, lepo ukrašenog obično zlatnim vezom na prednjem delu u vidu šire trake. Preko svega oblačio se zobun, vrsta kaputa, sačinjen od jačeg i čvršćeg materijala, često tamne plave boje, sa nešto skraćenim rukavima kako bi se mogli videti ukrašeni krajevi široke bele bluze.
Suknje su pravljene od običnih, svima dostupnih, materijala često u beloj boji, ispod kojih se nosila podsuknja koja je na donjoj ivici imala vežene cvetne motive crvenog i crnog kolirita, poznati kao „pupoli“. Preko suknje, stavljala se „karligata“ – crvena kecelja – jedan od najlepših detalja nošnje banatskih Bugarki, na kojoj su se u zlatnim nijansama prišivale horizontalno mnogobrojne šljokice stvarajući jedan pravougaoni okvir, koji se u središtu ispunjavao isto šljokicama i vezom sa kombinovanom cvetnom i geometrijskom ornamentikom. Žene su nosile i deblje suknje načinjene od tanko ispredene, obojene vune, izatkane na razbojima, nekada sastavnom i neophodnom opremom skoro svake kuće. Ove suknje „valenike“ izrađivale su se najčešće u crvenoj ali i u beloj boji, takozvane „beli – belći“. One predstavljaju izuzetan umetnički rad i njihova izrada zahteva posebno umeće i strpljenje. Dužina jednog komada platna od koga se valenka pravi iznosi oko 10 metara i on se savija, „plisira“, sve dok se ne dođe do jednog metra kada se pristupa završnom oblikovanju suknje.
Kako izgleda ova atraktivna narodna nošnja vidi se i na fotografiji članova kulturno umetničkog društva iz Bešenova, Rumunija, kao i fotografije detalja nošnji iz etnogafskog muzeja u Bugarskoj (Vraca).