Zahvaljujući ivanovačkom Dunavcu, prirodnom mrestilištu šarana, koji u vreme mresta ovde mogu da se mere tonama, Ivanovo iza sebe ima ceo vek ribarske tradicije.
Od nje je, međutim, sada ostao samo vikend-ribolovni turizam. Cele godine, osim kad se Dunavac zaledi, ovde dolaze ljubitelji dobre ribe iz cele Srbije. Najviše iz Kraljeva, Valjeva, Ćuprije, Jagodine i Niša. Na pecanje dolaze organizovano, autobusima, u subotu ujutro, ostaju ceo dan i uveče se vraćaju, uglavnom zato što nemaju gde da prenoće. Sem njih tu su ribolovci iz Pančeva i Beograda koji dolaze svojim čamcima i automobilima.
Josif Vasilčin, jedan od stanovnika Ivanova kaže da u ovom trenutku ovo mesto ribarima - sem šarana, smuđa, štuke ne može da ponudi ništa sem svežeg vazduha, iako potencijala ima mnogo.
Ulaskom u Asocijaciju ribolovačkih društava, dobili bismo dozvolu da naplaćujemo dnevne ribolovačke dozvole, jer je sada pecanje na Dunavcu, praktično, besplatno. Tako bi pare ostale u Ivanovu, pa bismo bili u mogućnosti da poribljavamo naše ribolovne terene. Izgradili bismo marinu za čamce, a nabavili bismo i čamce za iznajmljivanje. Ribolovci koji ih nemaju ne bi bili vezani za obalu, već bi mogli da se otisnu i na Dunav i tamo pecaju. Potom bismo uticali i na meštane da opreme sobe za iznajmljivanje, iznosi svoje ideje Vasilčin.
Zahvaljujući dobro raspoređenoj ruži vetrova, do Ivanova ne dolaze zagađenja iz pančevačkih fabrika, pa ono predstavlja svojevrsnu vazdušnu banju. Meštani često s ponosom ističu da je jedna beogradska porodica, došavši s detetom bolesnim od astme, ovde ostala da živi kad im je dete ozdravilo.
Sem vazduha, ovde su ekološki čisti i zemljište i voda, što je najpogodnija podloga za uzgajanje ekološki zdravog i ispravnog voća i povrća. To je iznedrilo i ideju da se u cilju zadržavanja mladih u selu, novcem stranih finansijera izgradi fabrika za preradu voća i povrća, ali je i to propalo zbog uglavnom komplikovane zakonske procedure oko dobijanja potrebnih dozvola.
U Ivanovu danas nema nijednog preduzeća. Većina meštana je nekada živela od Fabrike dugmadi ¨Inga¨ koja je radila od 1948. godine do 1962. godine i proizvodila dugmad svih vrsta i veličina od školjki vađenih iz Dunava. Po otvaranju ¨dugmetare¨ 1948. godine Ivanovo je brojalo 601 domaćinstvo i 2.169 stanovnika. Kada je fabrika zatvorena stanovnici su masovno odlazili u inostranstvo, tako da danas, šest decenija kasnije selo broji 330 domaćinstava i jedva hiljadu stanovnika.
Katarina Pantić, master inženjer urbanizma i regionalnog razvoja u svom master radu na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu je obradila upravo temu razvoj ruralnog turizma na primeru Ivanova.
Na osnovu dostupnih informacija i podataka uočila sam da turizam nije dovoljno razvijen na teritoriji Pančeva i u skladu s tim u svom radu dala sam predlog razvoja ruralnog turizma u Ivanovu. Predlog je da se razviju smeštajni kapaciteti u Ivanovu, jer nema dovoljno smeštaja u tom mestu u skladu s turističkom potražnjom, kaže Pantić.
Ona je kroz svoj rad dala predlog i za razvoj ribolovnog turizma u Ivanovu.
Ivanovo leži na Dunavu i godinama dolazi veliki broj ribolovaca iz različitih krajeva Srbije, objasnila je Katarina Pantić.
Ivanovačka šuma je stanište za oko 80 vrsta ptica, a tu obitava i belorepi orao. Ovo područje je takođe idealno za kondicione pripreme sportista. Nedostaju samo investitori koji bi Ivanovo izvukli iz ilegale i mladi koji bi ostali na selu.